Likovna kritika Lenu Kramarić spominje kao jednu od rijetkih umjetnica mlađe generacije koja na hrvatskoj kulturnoj sceni donosi nešto sasvim konkretno i prepoznatljivo.
Nikad nisam krio koliko volim Lenin rad i smatram je poštovanja vrijednom umjetnicom izgrađenog stila i osobnosti, čiji je aksiološki sustav odnjegovan na djelima visoke kulture i umjetnosti. Ona je građanski intelektualac u pravom smislu te riječi, razvijenih estetskih kriterija, uljuđena, nenametljiva, profnjena, senzibilna. Umjetnica iznimne erudicije i radnog elana, svoja, jedinstvena autorska osobnost i izrazita individualka.
Njeni radovi raskošno su fligransko tkanje u kojima sugestivno bilježi svoja raspoloženja, poigrava se znakovljem i osobnim simbolima, a u svakoj njenoj slici postoji taj tako prisutan unutarnji dijalog, zapitanost o složenosti života, dilemama ostanka i odlaska. I sav taj njen likovni izričaj, psihološki doživljaj i emocionalna atmosfera kojom zrače njeni radovi uvijek su bez pretencioznosti, dijeljenja lekcija, ali su zato uvijek pomalo sjetni, s daškom humoreskne introspekcije.
U bezosjećajnosti suvremenog društva, obezvrijeđene predmetnosti i s hrpom imperativa nejasnih vrijednosnih uporišta, Lena stvara umjetnost imanentnu svome biću, a njena žudnja za životom puna je uzvišene ljepote, snage, nade.
Iz teksta Pave Jančića, za izložbu Dnevnik čitanja u Domu Marina Držić u Dubrovniku